Miroslav Krleža

Regarded as the most important twentieth-century Croatian author, Miroslav Krleža (1893-1981) wrote modernist poems, plays, novels, and essays that, in the words of Susan Sontag, protested "against the normality of delusion and cruelty,” and earned him comparisons to Honore de Balzac, Emile Zola, and James Joyce. His novels The Return of Philip Latinowicz and On the Edge of Reason have both been translated into English. Dragana Obradovic is an Associate Professor in the Department of Slavic Languages and Literatures at the University of Toronto. Will Firth was born in 1965 in Newcastle, Australia. He studied German and Slavic languages in Canberra, Zagreb, and Moscow. Since 1991 he has lived in Berlin, where he works as a translator of literature and the humanities—from Russian, Macedonian, and all variants of the “language with many names,” aka Serbo-Croatian. In 2005–07 he translated for the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. Firth is a member of professional associations in Germany (VdÜ) and Britain (Translators Association).

 

Miroslav Krleža, pisac, erudit i enciklopedist, kulturni reformator, rođen je 7. srpnja 1893. u Zagrebu. Temeljnu i gimnazijsku naobrazbu stekao je u Zagrebu, odakle prelazi u habsburške vojne zavode u Pečuhu i Budimpešti. Kao dvadesetogodišnjak napušta vojnu akademiju te u Zagrebu prihvaća angažman u novinskim redakcijama i ulazi u književni život. Za vrijeme Prvog svjetskog rata je mobiliziran, uglavnom u pozadini, kraće vrijeme na bojištu. U razdoblju između dva svjetska rata živi kao profesionalni književnik, većinom u Zagrebu. Nakon što se ubrzo (1919.) oženio, godinu dana provodi sa suprugom Belom, koja je postavljena za seosku učiteljicu, u ludbreškom kraju, a i poslije razmjerno često izbiva iz Zagreba, prvu je polovinu 1925. na putovanju u Sovjetsku Rusiju, čitavu 1932. provodi u Srednjoj Europi i Parizu, pola je godine na prijelazu 1933. i 1934. u Beogradu, gdje vodi časopis, dok je niz kraćih boravaka potaknut kulturnim interesom ili izvedbama njegovih predstava (Italija, Makedonija, Dubrovnik). Pokrenuo je i uređivao nekoliko časopisa (Plamen, Književna republika, Danas, Pečat). Za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno, izvan javnosti, pod nadzorom ustaškog režima i s glumačkom plaćom supruge kao jedinim izvorom prihoda. Premda je nakon rata došlo do društvenog prevrata koji je etablirao komunistički poredak za koji se zalagao, njegov će položaj zbog otpora staljinizmu i time potaknutog sukoba u koji je ušao s nizom revolucionarnih prvaka još neko vrijeme ostati nesiguran. Početkom 1950-ih povjeren mu je pothvat izrade enciklopedije, pa je pokrenuo i do kraja života vodio Leksikografski zavod. U književnost je ušao kao pjesnik, zapažena je već prva njegova zbirka Pan (1915.). Sve do Balada Petrice Kerempuha (1936.), izvedenih u jedinstvenoj govornoj matrici oživljene figuracije kajkavskog jezika, objavljuje niz pjesničkih ciklusa povezanih u nekoliko knjiga. Nakon što i na pozornicu pokušava izaći s avangardističkim jednočinkama, tzv. legendama, prožetim također lirskim patosom, afirmaciju kao dramatičar stječe prvo socijalno angažiranim sižejima (Galicija, Golgota, Vučjak), da bi potom glembajevskim ciklusom (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda) postavio svojevrsni zlatni rez nacionalne dramaturgije. Tim je dramama komplementarna proza o Glembajevima, novelistički fragmenti, kakvi u žanrovskom pogledu čine cjeline i s dva prethodna niza, tzv. domobranskim ciklusom koji uz Galiciju obuhvaća i novele iz zbirke Hrvatski bog Mars, odnosno tzv. jakobinskim ciklusom strukturiranim u novelističkoj zbirci Hiljadu i jedna smrt. Nakon što je početkom 1930-ih uobličio središnji tekst svoje proze, roman Povratak Filipa Latinovicza, posvećuje se romanesknoj formi (Na rubu pameti, Banket u Blitvi, Zastave), premda ne odustaje ni od dramaturgije, pa se uz prerade javlja i novim naslovom Aretej (1959.). S književnim u užem smislu neodvojivu cjelinu čine putopisni naslovi (Izlet u Rusiju), polemički (Moj obračun s njima, Dijalektički antibarbarus) i esejistički naslovi o kulturnim i političkim problemima (Deset krvavih godina, Evropa danas), o umjetničkim pojavama i praksama, te opsežne dnevničke, studijske i memoarske cjeline (Djetinjstvo u Agramu), varijacije na teme iz nacionalne kulturne baštine, marginalije uz enciklopedijske tekstove koje je redigirao, sve do knjiga razgovora sa suvremenicima (Predrag Matvejević, Josip Vaništa, Enes Čengić, Anđelko Malinar). 

Još od samih prvih javnih istupa, programatskog avangardističkog pamfleta “Hrvatska književna laž” i reminiscencije na prosvjed nad prilikama u koje je Hrvatska zapala pri prijelazu iz habsburške u jugoslavensku zajednicu “Pijana novembarska noć”, Krleža raste u snažan glas kulturne promjene, zagovaranja modernizacije i protudoktrinarne pobune, u čemu će ostati dosljedan. Čvrstina koju pritom pokazuje spram raznih strana idejno zamućenog europskog, jugoslavenskog i hrvatskog horizonta pod nadolazećom prijetnjom fašizma, poprimit će u jugoslavenskom socijalističkom razdoblju drukčije forme, ali će i tada, kao pri društvenom konfliktu potaknutom jezikoslovnim sporenjem, pokazati odlučnost u razumijevanju nacionalne kulture kao uključive, a ne separatne koncepcije. Kada je zahvaljujući osobnom razumijevanju s nositeljem jugoslavenskog modernizacijskog projekta u socijalističkom ključu, Josipom Brozom Titom, došao u prigodu utjecati na reformske procese, pokazao je iznimnu organizacijsku energiju i predanost, razumijevajući važnost institucija. Pored rada na zaštiti (Zlato i srebro Zadra) i prezentaciji kulturne baštine (velika srednjovjekovna izložba u Parizu), posvećen je održivom razvoju umjetničkih i kulturnih društava i saveza; pri reformi Akademije etablira razred za suvremenu književnost; sa suprugom, koja i na njegovu repertoaru postaje prvakinjom drame nacionalnog kazališta, njeguje jedinstveni salon kroz koji se u različitim razdobljima i društvenim krugovima raspravljaju i provjeravaju kriteriji i dosezi. Ponajprije svojom kreativnom snagom, ali i kritičkom sviješću postaje središnja misao hrvatske kulture 20. stoljeća, koju se kao stabilnu i provjerljivu osnovu podrazumijeva i u razdobljima kada se doima potisnutom. Djela, koja obasežu više od pedeset svezaka, objavljena su mu kao pojedinačni naslovi i nakladničke cjeline u desecima izvornih izdanja i u prijevodu na mnoge jezike. Velika rukopisna ostavština čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu te drugim, javnim i privatnim zbirkama. Dobitnik je književnih nagrada, od kojih se u međuratnom razdoblju ističe niz Demetrovih nagrada za najbolje drame, a u poslijeratnom Ninova nagrada za roman godine, Njegoševa nagrada i nagrada Struških večeri poezije. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti odala mu je za osamdesetogodišnjicu (1973.) jedinstveno priznanje posebnom Poveljom, a pred kraj života grad Zagreb proglasio ga je svojim počasnim građaninom. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu, gdje je i pokopan na Mirogoju.